Pričaš mi o poslu, sve površne teme...
Pogledam te u oči, okreneš se ka prozoru i komentarišeš vreme.
Izgubili smo prisnost, udaljili od naše suštine,
jurimo za materijalnim, bežimo od tišine.
Jer kada smo sami shvatamo koliko smo prazni,
željni onih dugih zagrljaja, maštanja i razgovora raznih.
Pronađem pesmu koja savršeno opisuje moje emocije, podelim je sa
svima
i pitam se da li još usamljenih duša poput moje ima.
Da li se i ti osećaš neshvaćeno i izgubljeno,
za ovaj konzumeristički svet previše krhko i emotivno?
Sećam se dugih razgovora u parku,
priča o svemiru, našim snovima i strahovima u mraku.
Pamtim kako nam je pogled bio dovoljan
da znamo šta osećaš i šta ja osećam i o čemu razmišljam.
Sada su nam svi pogledi u zemlju uprti,
bojimo se tog susreta naših pogleda skoro kao smrti.
Umesto u oči, ogledala naših duša,
udubljujemo se u ekrane telefona i patimo što nikoga nema da nas
pomno sluša.
Gledaj me u oči dok ti govorim,
ne skreći pogled, samo to te molim.
Još nema komentara.
Ostavi komentar, započni diskusiju!