Jednom je u prašumu stigla sova koja je bila u zarobljeništvu te je objasnila ostalim životinjama ljudske običaje. Ispričala je na primjer kako su ljudi u gradovima vrijednovali umjetnike na takmičenjima kako bi odlučili ko je najbolji u kojoj disciplini: u slikanju, crtanju, modeliranju, pjevanju…

Zamisao da prihvate ljudske običaje snažno se rasplamsala medu životinjama i možda je baš zbog toga odmah organizovano takmičenje u pjevanju, na koje su se ubrzo prijavile gotovo sve prisutne životinje, od stonoge do nosoroga. Predvođeni sovom, koja je to naučila u gradu, od­lučeno je da će nagrada biti dodijeljena nakon tajnog glasanja svih takmičara i da će na taj način oni biti sami svoj žiri.

Tako je i bilo. Sve životinje, uključujući i čovjeka, popele su se na pozornicu i pjevale, dobijajući veći ili manji pljesak od slušalaca. Poslije su zabilježili svoj glas na papirić i stavili ga, presavijenog, u veliku glasačku kutiju koju je nadgledala sova. Kad je stigao trenutak prebrojavanja, sova se popela na improvizovanu pozornicu i, uz pomoć dva stara majmuna, otvorila glasačku kutiju kako bi počelo prebrojavanje glasova tog “slobodnog biračkog čina”, “svečanosti sveopšteg i tajnog glasanja” i “primjera demokratskog glasanja”, kao što je čula od političara u gradovima.

Jedan od staraca izvukao je prvi glas i sova je, na sveopšte uzbuđenje, uzviknula: “Prvi glas, braćo, ide našem bratu magarcu!”

Zavladala je tišina popraćena sporadičnim bojažljivim pljeskom.

“Drugi glas: magarac!”

Opšte komešanje.

“Treći glas: magarac!”

Takmičari su počeli gledati jedan u drugog, u početku iznenađeni, a poslije s optužujućim pogledima i na kraju, kako su se nizali glasovi za magarca, sve posramljeniji, osjećajući se krivim zbog svojih glasova. Svi su znali da nema gore pjesme od magarećeg reva. Ipak, jedan za drugim, glasovi su ga birali kao najboljeg pjevača.

I tako je na kraju prebrojavanja biračkih glasova “nezavisnim izborom nepristranoga žirija” odlučeno da je neujednačeno i bučno magarčevo urlikanje pobijedilo. I proglašeno “najboljim glasom prašume i okoline”.

**

Sova je poslije objasnila šta se dogodilo: svaki takmičar, smatrajući sebe nesumnjivim pobjednikom dao je svoj glas najlošijem takmičaru, onome koji nije mogao predstavljati nikakvu prijetnju. Tako da je glasanje bilo jednoglasno. Samo dva glasa nisu pripala magarcu: magarčev, koji je vjerovao da nema šta izgubiti pa je iskreno glasao za ševu, i čovjekov, koji je, a kako i ne bi, glasao za samog sebe.