Ovog tjedna odlučio sam zaviriti u misteriji nad misterijima, pokušati
barem malčice uroniti u tajnoviti ocean, koji se zove: LJUBAV...Što je
ljubav zapravo, dali je to osjećaj ili skup odluka koje donosimo
razumom?
Danas se ljubav predstavlja kao nešto prolazno, nešto što kratko traje i
brzo prolazi. Kada prestane ljudi se okreću potrazi za novom ljubavi.
Zapravo ljudi stalno jure za misterijom " romantične ljubavi". Jure za
idejom da za svakoga čovjeka na svijetu postoji srodna duša, osoba koja
je samo za nas stvorena, praktično druga polovica naše zajedničke duše.
Taj mit je zapravo usvojena iluzija koja potječe iz omiljenih nam bajki,
gdje princ i princeza, jednom sjedinjeni, žive sretno do kraja života.
Tako kad susretnemo osobu koju nam je predodredila sudbina, mi ljudi smo
izrazito sretni jer smo dostigli mit o romantičnoj ljubavi. Dogodi li
se, međutim da nešto pođe po zlu, odljubit ćemo se, te s užasom spoznati
kako smo učinili strašnu pogrešku i krivo protumačili zvijezde. Ništa
drugo nam tada ne preostaje osim živjeti nesretno do kraja života ili se
pak razvesti...
Kada malo bolje razmislim taj mit o romantičnoj ljubavi, čini se kao
jedna velika laž. Vjerojatno je to nužna laž koja osigurava opstanak
ljudske vrste tako što zaljubljenosti daje legitimitet za ulazak u brak.
Mnogo ljudi na ovom svijetu doslovno pati zbog ovog mita. Milijuni
ljudi trate ogromne količine energije, očajnički i uzaludno pokušavajući
uskladiti stvarnost svojih života s nestvarnošću ovog mita. No vratimo
se na izvorno pitanje, što je ljubav zapravo? Da bi dobio odgovor na to
pitanje, najprije ču istražiti jednu zabludu koja se zove zaljubljenost.
Od svih zabluda vezanih uz pojam ljubavi, najsnažnija i najuvjerljivija
jest vjerovanje kako je "zaljubljenost" prava ljubav ili barem jedna
vrsta njena očitovanja. Takva je zabluda veoma moćna jer se subjektivno,
zaljubljenost, doživljava kao veoma snažno iskustvo. Kada se netko
zaljubi, tada će iskreno osjećati kako voli. Međutim odmah postaju očiti
dva problema. Prvi problem je taj da je zaljubljenost specifično
erotsko iskustvo povezano sa seksom. Ne zaljubljujemo se u svoje
roditelje, svoju djecu, prijatelje, braću ili sestre iako prema svima
njima osjećamo duboku pravu ljubav. Dakle zaljubljujemo se samo onda
kada smo svijesno ili nesvjesno seksualno motivirani. Drugi problem jest
da je zaljubljenost neizbježno privremena. Bez obzira u koga se
zaljubili, sigurno je da će mo se prije ili kasnije odljubiti. Medenom
mjesecu uvijek dođe kraj, procvat romanse uvijek uvene.
Veliki problem našeg modernog društva je taj, što mnogi parovi ulaze u
brak misleći da je zaljubljenost prava ljubav. Kada se potom odljube, u
većini slučajeva dolazi do razvoda. Nadalje evo još nečega što nije
ljubav: seks. Kamo god da pogledam svugdje ista priča seks = ljubav.
Često se uspjeh jedne veze, mjeri kvalitetom seksualnog života. No, to
realno nema baš puno veze s pravom ljubavi, jedino s čime ima veze je
današnji hedonistički način razmišljanja i življenja. Ipak vratio se još
malo zaljubljenosti. Ustvrdili smo da zaljubljenost nije ljubav, što je
onda? Seksualna specifičnost fenomena navodi nas na pomisao kako je to
genetski određena instinktivna komponenta u vrijeme parenja. Bolje
rečeno, zaljubljivanje je stereotipna reakcija ljudskih biča na
unutarnje seksualne porive i vanjske seksualne stimulanse, čija je svrha
povećanje vjerojatnosti parenja i povezivanja kako bi se produžila
ljudska vrsta. Čini mi se da je zaljubljivanje ništa drugo doli prevara
naših gena koja nas navodi na parenje, grubo rečeno.
Dakle razmotrili smo što nije ljubav, sada mi logika nameće sljedeće
razmatranje. Što je zapravo prava istinska ljubav? Najprije mi na um
pada ljubav između majke i njenog djeteta, svi se mogu složiti da se tu
krije prava, istinska ljubav. Tu je i ljubav između braće i sestara.
Nedvojbeno je da se ovdje krije prava ljubav, stoga razmotrimo to malo
podrobnije. Osnova ljubavi između majke i djeteta je želja za napretkom
(psihičkim, fizičkim...), duhovnim sazrijevanjem djeteta. Osnova
bratsko/sestrinske ljubavi je također želja za napretkom, dali bi sve da
vaš brat ili sestra napreduju i time postanu bolje osobe... Nadalje
ljubav između djeteta i nj. roditelja ima osnovu u zahvalnosti, ali i u
želji za napretkom također. Želimo da roditelji žive što duže, da budu
ponosni na nas, želimo da zajedno s nama napreduju. Sve ove prave,
istinske ljubavi imaju nešto što ih veže, to je želja da voljena osoba
napreduje u bilo kojem pogledu. Što nam to govori o ljubavi? Dali možda
ipak ljubav ima više veze s razumom nego s osjećajima?
Ja se necu sloziti da je prava i istinska ljubav izmedju majke i deteta.Ne treba mesati osecaj ushicenja koji je zajednicki za razne ljubavi, sa pojmom, sustinom i formom ljubavi.Majcinska je totalno razlicita od svih ostalih, a tu ubrajam i ocinsku.
A ove ostale ljubavi, e tu moze da se razvija misao iz razlicitih uglova.