Ne mazite djecu toliko, ne činite im dobro!

DJECA SU mali ljudi koji imaju pravo željeti, mali ljudi koji ne poznaju značenje posljedica, ali jako dobro poznaju osjećaj kada ne dobiju što žele. Svima nama je u prirodi osjećaj želje i željenja samo kada malo odrastemo znamo da jednostavno ne možemo dobiti sve zato što ćemo tako zakinuti ili povrijediti nekog drugog. Djeca tu uzročno posljedičnu vezu tek trebaju naučiti.

S obzirom da se u posljednje vrijeme jako puno gunđa protiv modernog načina odgoja koji je za neke preliberalan, čini se da što više savjeta dobivamo to smo sve manje pametni kako zaista postaviti djecu na noge.

Nekada davno jasno se znalo što je dijete moglo, a što nije, no i tada su djeca bila nestašna, buntovna, davali su slabe rezultate u školi, svađala se s roditeljima, ali se ipak znalo da se očeva i majčina riječ poštiva. Danas djeca imaju puno više zakonskih prava, rekli bismo možda malo previše prava i to se osjeti. Način odgoja djece postao je labav. Djeca si uzimaju za pravo previše toga i koliko god mislimo da im modernim načinom odgoja usađujemo dobre temelje čini se da u praksi radimo upravo suprotno. Djeca koja s pet šest godina počinju javno ispoljavati nepoštivanje prema roditeljima, viču na njih, zahtijevaju da ih se pusti na miru jer sada žele nešto drugo od slušanja roditeljske prodike, takva djeca već u školi počinju pokazivati nagon za lošim ispoljavanjem bijesa. S takvim ponašanjem neminovno stradava netko drugi – netko mlađi i slabiji i to samo zato što je u pitanju frustracija koje to dijete jednostavno ne zna usmjeriti u nešto pozitivno.

Problem je višeslojan i niti je nastao preko noći niti će nestati preko noći i to zato što to nije izdvojen problem već je on danas čvrsto vezan uz generacije i generacije.

Dijete koje se danas odgaja prema staroj školi – ima da me slušaš, ima da napraviš kako sam ti rekla/rekao, nema ali, šuti i slušaj... tako odgajano dijete u svom domu živi prema takvim pravilima i naoko je dobro odgojeno. U svojoj se kući vlada tako. Ali takvo dijete ima oči i uši i zna, prema drugoj djeci, prema vladanju u vrtiću, prema pravima za koja je načuo da ima – u školi ili na cesti, ono zna da je strogim odgojem zakinuto za onaj liberalan stav kakvim se odgajaju njegovi prijatelji/prijateljice.

Dijete kojemu nije bilo dozvoljavano da igra kompjuterske igrice i visi na mobitelu jer roditelj zna da dugotrajno buljenje u ekran izaziva ovisnost, takvo se dijete u društvu svojih vršnjaka osjeća zakinuto. I zbog toga frustrirano.

Djeca kojima je bilo zabranjeno skakanje mami i tati po glavi (figurativno) i vozanje roditelja koliko ih je volja, vide svoje vršnjake i čuju od njih, da se oni tako smiju ponašati.

Djeca kojima su roditelji posvetili sve svoje vrijeme u prvim godinama života postali su ovisni o maminim/tatinim idejama, pa opet ne valja. S druge strane, djeca koja su prepuštena vlastitoj mašti/dosadi, postaju frustrirana kada doznaju da se samo njima njihovi roditelji nisu bavili.

Djeca čiji su roditelji previše zaštitnički nastrojeni u datom trenutku počinju neminovno iskorištavati upravo svoje helikopter roditelje. Znaju da će roditelj uvijek biti tu za njih, kada god se pojavi nešto što bi oni već trebali sami znati riješiti, zvat će roditelja da to riješi umjesto njih. Takva djeca nisu nesposobna, ona samo jako dobro znaju da će se netko uvijek postaviti umjesto njih.

Vjerujemo da će za ovu frazu netko odmah pomisliti – da naravno da ću uvijek biti tu za svoje dijete, jer baš to propagira moderno roditeljstvo, jedino što imamo za reći – vidjet ćete. Doći će vrijeme kada ćete i sami shvatiti da bi se vaše dijete sada već trebalo znati zauzimati samo za sebe samo što, znajte, to nešto vi svoje dijete niste naučili. I tako će dijete u školi ili u društvu, onda kada vi više neće osjećati potrebu da budete uz njega kao onda kada je bilo malo, onda će vaše dijete biti frustrirano jer nije naučeno riješiti svoj problem. Njega ćete i dalje rješavati vi – urlajući na učitelja, okrivljavajući uvijek nekog drugog ili će rabijatni tata ići rješavati dječje sukobe u park. Dosad već puno puta viđen scenarij. I znate li što iz toga proizlazi? Frustrirano dijete koje shvaća koliko je nemoćno samo sa sobom, a opet toliko nadmoćno prema drugima jer uvijek će imati mamu i tatu koji će dotrčati kada zaškripi.

Spomenimo onu slavnu – U moje vrijeme se znalo! Da dragi roditelji, u vaše/naše vrijeme se znalo i to je jedna velika razlika jer danas se to više ne zna.

U vaše/naše vrijeme postojalo je ovo – stariji se poštuju bez ikakvog „ali“, discipliniranje djece (ne mlaćenje naravno) nije bilo kažnjivo (danas se ne smijete ni proderati na svoje dijete u javnosti, a da vam netko ne iščita cijelu malu knjigu dječjih prava), prije se točno znalo što, kada, kome i koliko djeca smiju. I da se razumijemo – djeca su uz strog odgoj, šibu i povike bila ljubljena, odrastala su uz puno ljubavi i odrastali s puno samopouzdanja. I naše su generacije iznjedrile puno delinkvenata, razbojnika i ubojica, ali čini se, ipak manje nego danas.

Danas su djeca jednako ljubljena, dozvoljeno im je gotovo sve, odgajaju se prema enciklopedijskim znanstvenim smjernicama, ali nešto su putem izgubili.

Samopouzdanje. I ne vidi se to samo u njihovim frustracijama, već u nečemu o čemu se puno priča, ali malo govori. Klinci su postali povodljivi – svi su isti, svi nose isto, svi briju na isto, svi se rangiraju isto, a opet cijela ta copy/paste situacija malo malo iznjedri nekoga tko je malo različit.

Nemaš za nove najkice? Ti si luzer. Pad samopouzdanja.

Nosiš naočale? Ti si ćorava baba. Pad samopouzdanja.

Torba ti je pederska. Tuča. Frustracija.

Debela si kao krava. Povlačenje u sebe. Pad samopouzdanja.

No da su djeca od ranih dana odgojena da imaju povjerenja u sebe, svoju pamet, svoju vrijednost, svoju domišljatost i svoje mogućnosti, današnja bi djeca znala cijeniti, a ne omalovažavati svijet oko sebe.

Sve počinje od ranih nogu

Roditelji koji danas imaju malu djecu učiniti će sve za njih. Jer ih tako uči moderan odgoj jer osjećaju da to tako mora biti jer su se spremni posvađati sa svima koji im kažu da je djecu ponekad dobro ostaviti da se sami pomuče.

Djeca kojima se stalno ide niz dlaku – neće piti iz plave, sada baš hoće iz crvene čaše. Neće jesti to pa im mama brzinski da nešto drugo. Neće to hoće ovo. Takva djeca odrastaju uz puno ljubavi i još više izbora, a upravo im veliki izbor daje još veću moć da u bilo kojem trenutku traže još više izbora i još više prava. Malo dijete će zaplakati, glasno, i dobiti će jer je to danas izraz ljubavi. Veliko dijete će s vremenom naučiti da mu uz sav dan izbor uvijek ostaje mogućnost da traži još. Do kada? Dok roditeljima u jednom trenutku ne prekipi i okrenu ploču svjesni da su dosadašnjim odgojem bili prepopustljivi.

I to shvate tamo negdje s početkom puberteta ili dok im jednog dana netko sa strane ne otvori oči. Jer znate, djeca ponekad znaju biti jako dobra, pristojna i umilna u kući, dok su izvan nje nešto sasvim drugo.

Pokušajte koji put zastati kod grupice pubertetlija, i dečki i cura, i poslušajte malo te razgovore – reći ćete – to su neodgojena djeca koja ne znaju što je ljubav. Krivo – to su djeca odgajana baš kao i vaša, djeca koja su uz vječno sveprisutne roditelje dobro naučili kako se ponašati uz njih. No, znate što? I po tome su sva djeca ista – radi svog su zadovoljstva naučili igrati nekoliko uloga – dobar u kući, svoj na cesti.

Kod kuće su naučili da je uvijek sve po njihovom i taj status žele zadržati i u svom društvu, a teško je ostvariti nadmoć u skupini u kojoj svaka jedinka misli da upravo ona ima pravo na najbolji položaj. Zašto? Jer su na to navikli. Jer im se tijekom odrastanja sustavno popuštalo. A znate li što djeca zapravo najviše trebaju u svom odrastanju? Ne popustljivu već čvrstu ruku koja će ih voditi kroz život i biti im čvrst oslonac, čvršći od ruke koja uvijek popušta.

Popustljivost ne znači ljubav. Popustljivost često znači linija manjeg otpora, a jako često popuštamo zato što nam je lakše i zato što nam knjige kažu baš to.

Od cijele sile trendova roditeljstva jako ćemo često pročitati da djecu moramo pustiti. Do kada? Dok ne shvate da ćete ih uvijek pustiti da rade po svom? Dok ne shvate da su njihove želje važnije od vaših želja? Dok ne nauče da je njihov glas vrjedniji od glasa bilo koga drugog? Da su oni sam jedini koji bi trebali biti u centru pažnje? U redu dok su mali, ali oni će odrasti, a o tome dok su mali, rijetko tko dubiozno razmišlja.

Danas nas knjige uče kako se postaviti u svakom trenutku njihovog odgoja na način da uvijek mislimo samo na njihovu dobrobit. Po modernim knjigama moderan roditelj mora dobro izvagati prije svake riječi, a kamoli djela jer se smatra da će svaka kriva riječ učiniti veliku štetu djetetovom samopouzdanju. A nitko vam pritom ne kaže da dijete koje je naviklo dobivati sve ne zna i neće znati podnijeti poraz – onda kada će se bez roditeljske sjene morati boriti za svoj status s djecom koja su kao i oni navikli dobiti sve.

Teška borba za prevlast koja rezultira bahatom dominacijom i omalovažavanjem s visoka naspram onih kojima ostaje mjesto gubitnika što rezultira – pogađate, padom samopouzdanja i frustracijama. I ako je ikome na kraju ovog eseja postalo zlo od frustracija i manjka samopouzdanja znajte samo to – dječji psiholozi danas imaju posla više nego ikada. I svakako mnogo više nego u naše vrijeme. Baš zbog tog.

Nas su ipak odgajali čvrsto, ali pravedno, i ako se čini da roditelji tada nisu imali strpljenja za naše mušice, niti su toliko vremena provodili u ostvarenju naših snova, čini se da su se s nama provodili kvalitetnije.

Danas je pak odgoj mnogo mekši i iako moderne knjigu nalažu mnogo više strpljenja s djecom, za strpljenje je potrebno slobodno vrijeme, smireno vrijeme koje mnogi današnji roditelji više nemaju. Pa onda teorija u javnosti postane zapravo neka drugačija praksa u četiri zida, ili mali kraljevi i kraljice u datom trenutku na veliko zaprepaštenje shvate da u svom kraljevstvu nisu sami te ga sami, svojom pravednom mudrosti ne mogu osvojiti. Zašto – jer ih to nisu naučili!.